Predstava Sorry redatelja Bobe Jelčića dobitnik je Nagrade Ivo Hergešić za sezonu 2021./22.
O dobitniku je odlučilo tročlano povjerenstvo u sastavu Tomislav Kurelec, Anđela Vidović i Olga Vujović.
Nagradu Ivo Hergešić pokrenulo je i utemeljilo Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa s namjerom poticanja kazališnoga stvaralaštva i afirmacije kazališne kritike i teatrologije u Republici Hrvatskoj. Nosi ime u spomen na djelovanje istaknutoga hrvatskog teatrologa, književnoga povjesničara, prevoditelja i kritičara Ivu Hergešića (1904. -1977.). Dodjeljuje se u rujnu svake godine za najbolje kazališno ostvarenje (predstavu u cjelini ili pojedinačno umjetničko ostvarenje) premijerno izvedeno u prethodnoj kazališnoj sezoni (od 1. rujna prethodne do 31. kolovoza tekuće godine).
Obrazloženje nagrade:
Potreba za ocjenom, procjenom, usporedbom i rangiranjem kazališnih predstava prema osobnom ukusu odlikuje brojne kazališne posjetitelje, a ne samo takozvane gledatelje sa zadatkom kako se često vole nazivati profesionalni kazališni kritičari. Da bi se odmakli od prvotne razine „sviđanja i nesviđanjaˮ, kritičari nastoje svoj sud potkrijepiti znanjem i iskustvom, pa time pretendiraju „objektivnoj procjeniˮ. Ocjenjivanje tuđega rada predstavlja zadovoljstvo i muku jer usprkos pokušaju da se rangiranjem u kazališta „uvede redˮ, nije zanemariva spoznaja da prosudba nečijeg truda, talenta, utrošena vremena ili novca izaziva u autorima nelagodu, a produkciji materijalni gubitak (ovo se drugo, zbog uvjeta na domaćem tržištu, ipak uglavnom ne događa).
Redatelj Velibor Bobo Jelčić nakon prekida suradnje s dramaturginjom Natašom Rajković nastavlja razvijati prepoznatljivu poetiku u kojoj je katkad „pretumbaoˮ poznati tekst ili zaglušio glumačku gestu, pa bez obzira je li time izazvao odobravanje ili negodovanje, njegove predstave nisu nikoga ostavljale ravnodušnim. Valja reći da neke predstave nisu opravdale visoka očekivanja, ali HNK-ova predstava Sorry sadrži sve najbolje što Jelčića razlikuje od većine redatelja. Najvažnije, sadrži i određeni pomak unutar njegove prepoznatljive poetike pa da istaknemo najvažnije: lagana diverzija unutar krovne kazališne institucije, ravnopravna podjela uloga glumačkim veteranima i tek stasalom naraštaju glumaca te iako diskretan, učinkovit humor na račun tradicionalnih vrijednosti.
Predstava je potaknuta filmom Peyton Place redatelja Marka Robsona snimljenim 1957. prema romanu Grace Metalious o životu u američkom gradiću u kojem gotovo nitko nije onakav kakvim se prikazuje. Kostimi i scenografija Zdravke Ivandija Kirigin te nekadašnji šlageri u izvedbi pijanista Karla Hubaka dočaravaju ugođaj iz sredine prošlog stoljeća, a to ujedno pokazuje da su pojave poput licemjerja, manipulacije ili pogodovanja stalne i prisutne bilo kada i bilo gdje. Glumačku igru prate zabavne manipulacije rekvizitima, a glasovi koji se razliježu praznom pozornicom pokazuju da neki, naoko čudni zahvati, mogu itekako pridonijeti stvaranju odgovarajuće kazališne cjeline.
Završno, u ovoj predstavi nije bilo loše uloge, a pojedinačni opis odužio bi obrazloženje, pa zato iskrene čestitke Jadranki Đokić, Lani Menigi, Melody Martišković, Marku Makovičiću, Luki Knezu, Lari Nekić, Vidu Ćosiću, Marinu Steviću, Almi Prici, Ivanu Colariću te inspicijentu Antoniju Mrzliću i statistima Andreju Drenskom i Patriku Sečenu jer su s redateljem Bobom Jelčićem u tragikomediju svakodnevice upisali nešto što često zaboravljamo – da artikulirana kritika suvremenih neuroza ne može bez humora, ali ni bez glumaca koji će istinski razumjeti sve čovjekove ranjivosti.
