Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu najstarija je hrvatska kazališna ustanova koja službeno započinje s radom 24. studenoga 1860. Kazalište je zakonski utemeljeno 24. kolovoza 1861., kad ga je Sabor trojedne kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije donošenjem Članka LXXVII primio kano imovinu narodnu pod svoju zaštitu te mu, po uzoru na Comédie-Française i Burgtheater, osigurao trajnu administrativnu i financijsku potporu. Međutim, nacionalno je kazalište starije barem dva desetljeća, istina tek kao zamisao i niz poticaja te pokušaja da se ta zamisao ostvari. Njegovo je utemeljenje bila jednom od najvažnijih zadaća preporodnoga kulturnog programa. Na poziv Ilirske čitaonice, a napose zalaganjem Dimitrije Demetera, u Zagreb su već 1840. došli novosadski glumci te, ojačani još malobrojnim domaćim silama i pod imenom Domorodnoga teatralnog društva, 10. lipnja 1840. izveli Kukuljevićevu povijesnu dramu Juran i Sofija. U Hrvatskoj su ostali do jeseni 1841., ostvarivši najmanje 45 premijera, dokazavši time da Zagreb može okupiti glumce koji će uvježbati i izvesti po jedan novi naslov tjedno, da ima dramatičare, dramaturge i prevoditelje koji će im za to priskrbiti dovoljno tekstova na hrvatskom jeziku, da napokon ima i publiku koja će te predstave pratiti. Ta je publika, poslije odlaska Novosađana i u doba pojačane germanizacije za Bachova apsolutizma ipak s vremena na vrijeme uz njemačke mogla vidjeti i poneku hrvatsku izvedbu, npr. Nemčićev Kvas bez kruha ili Freudenreichove Graničare, a već 1846. i praizvedbu prve hrvatske opere, Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog, što je pridonosilo održanju živom ideje o vlastitome nacionalnom teatru. Dana 24. studenoga 1860. demonstracijama je prekinuta izvedba predstave njemačke družine u Stankovićevu kazalištu na Markovu trgu i od sljedeće se večeri s te pozornice čuo samo hrvatski, čime je započela povijest institucionalnog i neprekidnog kazališnog rada. Na početku su repertoar i stil oblikovali uglavnom Demeter i Josip Freudenreich, nakratko je umjetnički ravnatelj bio i August Šenoa, a dolaskom Ivana Zajca 1870. uspostavljena je i stalna Opera. Godinom početka isprekidanoga djelovanja Baleta, koji se kao treća umjetnička sastavnica, ravnopravna Drami i Operi, drži se 1876. godina, točnije praizvedba Zajčeva Nikole Šubića Zrinskog. Vrijeme je to kad Zagreb dobiva i prve dramske i operne zvijezde: Mariju Ružičku Strozzi i Andriju Fijana, Milku Trninu i Josipa Kašmana.
Prva polovica 1920-ih, kad su Kazalište vodili intendant Julije Benešić, ravnatelj Drame i redatelj Branko Gavella te ravnatelj Opere Petar Konjović, protekla je u znaku visokih umjetničkih dometa triju kazališnih ansambala. Praizvedene su drame dotad neprihvaćenog Miroslava Krleže te Begovića, Tita Strozzija, koji je i glumio i režirao, Josipa Kulundžića, Kalmana Mesarića. Hrvatsko je kazalište među prvima u Europi prepoznalo i posebnost Pirandellova teatralizma. Uz vrhunska djela europske glazbe, izvedene su opere hrvatskih skladatelja Antuna Dobronića, Krste Odaka, Krešimira Baranovića. Baranović je skladao i balet Licitarsko srce, koji je koreografirala Margareta Froman. Scenografi, ponajviše Ljubo Babić i Vasilij Uljaniščev, doveli su likovni ekspresionizam na zagrebačku pozornicu, a glumci su se obrazovali u Državnoj glumačkoj školi. Tridesete godine donijele su smanjenje novčane potpore i povećanje političkoga nadzora, ali je Kazalište i u takvim uvjetima uspijevalo održati dosegnutu umjetničku razinu. Uz već afirmirane dramatičare, prvim su se djelima predstavili Miroslav Feldman, Marijan Matković i Ranko Marinković, dok su najveću popularnost uživali pučki igrokazi Mesarića i Gene Senečića, dramatizacije Zagorkinih i Šenoinih povijesnih romana te komedije nezaobilaznoga Branislava Nušića. Prijelomni događaj bila je premijera Držićeva Dunda Maroja u preradbi i režiji Marka Foteza. Opera je dosegnula vrhunac praizvedbama dvaju djela nenadmašenih u svojem žanru, operete Mala Floramye Ive Tijardovića i nacionalne opere Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca, a Balet, koji su vodili Ana Roje i Oskar Harmoš, Đavlom u selu Frana Lhotke, u koreografiji Pije i Pina Mlakara. U međuraću posebnu je pozornost publike i kritike privlačio glumački par Vika Podgorska i Dubravko Dujšin, a u pučkim igrokazima i komedijama Nada Babić i August Cilić. Iz HNK-a su na vodeće svjetske pozornice krenule balerina Mia Čorak Slavenska i pjevačica Zinka Kunc. Kazalište je u to doba na raspolaganju imalo i drugu pozornicu – najprije u Tuškancu, zatim u Frankopanskoj.
Ratne i prve poslijeratne godine donijele su niz promjena u sastav svih ansambala, izazvan ponajprije političkim promjenama, a Kazalište je 1953. pogodio, ali ubrzo i potaknuo na umjetničko nadmetanje, odlazak dijela glumaca i redatelja u novoosnovano Zagrebačko dramsko kazalište, čime je bila izgubljena i druga pozornica. Odgovor na nove izazove vremena dale su režije Bojana Stupice, Vladimira Habuneka te poslije Koste Spaića, Georgija Para, Božidara Violića, Joška Juvančića, pokretanje Komorne pozornice 1957., likovni neomodernizam scenografa Božidara Rašice, Kamila Tompe, Aleksandra Augustinčića i kostimografkinja Inge Kostinčer, Vande Pavelić, gluma Ervine Dragman, Mire Župan, Emila Kutijara, pjevački uspjesi Marijane Radev, Josipa Gostiča, Nade Puttar Gold, Vladimira Ruždjaka,Tomislava Neralića, plesni nastupi Sonje Kastl, Vesne Butorac, Milka Šparembleka, Damira Novaka, praizvedbe Marinkovićeve Glorije i Matkovićeva Herakla, opera Ekvinocijo Ive Brkanovića, Labinska vještica Natka Devčića i Koriolan Stjepana Šuleka, baleta Čovjek pred zrcalom Milka Kelemena, otvaranje dramskog repertoara za djela Arthura Millera, Tennesseeja Williamsa, Jeana Anouilha i Jean-Paula Sartrea, a opernoga za djela Benjamina Brittena, Dmitrija Šostakoviča.
Kontinuitet izvedaba na matičnoj pozornici prekinula je od 1967. do 1969. temeljita rekonstrukcija zgrade za intendanture Mirka Božića, izvedbe su se rasule po drugim gradskim prostorima, ali ansambli su ostali na okupu te poslije povratka u obnovljenu matičnu kuću, nastavili provoditi repertoarsku politiku primjerenu nacionalnom teatru. S jedne strane, publika je dobivala nova tumačenja svjetskih klasika, istih onih na kojima je još Miletić gradio repertoar, kao i hrvatskih kanonskih djela, primjerice, Dunda Maroja, Dubrovačke trilogije, trilogije o Glembajevima, a jednako tako i najvažnijih djela operne i baletne literature. S druge strane, Drama je, među ostalim, praizvela Barda Antuna Šoljana, Ostavku Čede Price, Kamova Slobodana Šnajdera, nekoliko dramatizacija Marinkovićevih i Krležinih romana, Opera Oluju Stjepana Šuleka, Opsadno stanje Milka Kelemena, Richarda III. Igora Kuljerića, Balet Tri kavalira frajle Melanije i Kraljevo Borisa Papandopula, Pjesme ljubavi i smrti na glazbu Gustava Mahlera, u koreografiji Milka Šparembleka. Istim smjerom Kazalište nastavlja ići i u XXI. stoljeću.
Povijesni datum utemeljenja Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu jest 24. studenoga 1860. Tada je prekinuta izvedba predstave njemačke putujuće družine, a glumac Vilim Lesić obznanio je gledateljstvu kako će se nadalje igrati samo na hrvatskome jeziku, a time je ujedno utemeljena Drama središnje nacionalne kazališne kuće.
Prethodnih tridesetak godina u kontekstu svih kulturoloških nastojanja hrvatskoga narodnog preporoda naziru se obrisi budućeg profila nacionalne drame, a ponajviše u kratkotrajnom djelovanju Domorodnoga teatralnog društva (1840. –1841.). Nakon njegova odlaska scenom opet dominiraju njemačke družine, iako se domaći scenski život povremeno pokreće nastojanjem Dimitrija Demetera i skupine zagrebačkih građana. Književnik i ilirac Dimitrija Demeter kao dramaturg u Zagreb iz Beča poziva redatelja i pisca Josipa Freudenreicha, a praizvedba njegovog pučkog igrokaza Graničari ili proštenje na Ilijevu 7. veljače 1857. značajan je datum za formiranje nacionalnoga repertoara, kao uostalom i cjelokupan doprinos toga svestranog umjetnika i njegove obitelji zagrebačkom kazalištu 19. stoljeća. Upravo je izvedbom Freudenreichove Crne kraljice 29. rujna 1860. započelo neprekinuto igranje na hrvatskome jeziku u sezoni 1860./61. koja je, doduše, još neko vrijeme jezično miješana, ali skroman ansambl hrvatskih glumaca, kao jezgra budućeg profesionalnoga ansambla Drame, igra i domaće autore i prijevode stranih dramatičara. Općenito, sve je jača povezanost našega kazališta i hrvatske književnosti, što rezultira plodnim i kontinuiranim razvojem hrvatske dramske književnosti.
U prvoj sezoni 1860./61. uslijedit će konstituiranje ansambla Drame pod vodstvom Dimitrija Demetera i Josipa Freudenreicha. Istodobno, mladi književnik August Šenoa upućuje oštre kritičke primjedbe na repertoar kojim dominiraju njemačka dramska djela, zalažući se za slavenski, francuski i talijanski repertoar. Šenoa 1868. godine preuzima položaj umjetničkog ravnatelja, na kojem ostaje kratko (do 1870.) jer nije uspio ostvariti svoje programatske zamisli. U prvome razdoblju na čelu Drame je Josip Freudenreich kao glumac, redatelj i pedagog, uz kojega se sve više afirmira i Adam Mandrović kao glumac i redatelj, koji od 1874. punih dvadeset godina rukovodi Dramom. Sredinom sedamdesetih na pozornicu stupa Andrija Fijan, suvremeni interpret junaka klasične, a poslije i modernističke literature: režirao je stotinjak predstava, bio je ravnatelj Drame (1898. – 1907.) i intendant (1907. – 1908.), a pripada legendarnim glumcima devetnaestostoljetnoga scenskog patosa. Simbolom hrvatske glumice i legendom postala je i njegova scenska partnerica Marija Ružička Strozzi, umjetnica koja je interpretirala stotine uloga u repertoaru velikoga raspona, povezujući 19. i 20. stoljeće.
Od Šenoina doba profilira se repertoar Drame kao ozbiljne nacionalne kuće, na kojem dominiraju Shakespeare, Moličre, Goldoni, ruski realisti i suvremenici salonskoga repertoara. U velikom broju praizvode se i nacionalni dramatičari (M. Bogović, J. E. Tomić, E. Kumičić, A. Tresić Pavičić…) te uprizoruje nacionalna baština (Gundulićeva Dubravka 1888.) koja od Miletića postaje redovitim dijelom repertoara.
Realističko-naturalistički i modernistički impulsi europske književnosti sve jače odjekuju dok se bliži kraj stoljeća, a put prema hrvatskoj kazališnoj moderni otvara intendant Stjepan Miletić (1894. – 1898.): praizvedbe Vojnovićeva Ekvinocija 1895. na pozornici nove zgrade i Tucićeva Povratka 1898. najavljuju nove struje u hrvatskoj drami i kazalištu. Na zasadama varijatne meiningenskog historijskog realizma Miletić je začetnik moderne režije u nas, a posebno su značajna njegova uprizorenja Shakespearea. Dramski ansambl Miletić širi na pedesetak članova: angažira Slovence Ignjata i Sofiju Borštnik te Milu Dimitrijević, Borivoja Raškovića i Arnošta Grunda; u novom repertoaru interpretativno se ističu Miša Dimitrijević, Dragutin Freudenreich, Milica Mihičić i Ljerka Šram, a nadopunjavaju ga zatim i polaznici Miletićeve Hrvatske dramatske škole – Nina Vavra, Josip Bach i Ivo Raić kao zastupnici novoga stila glume.
U prvim godinama 20. stoljeća još traju značajke Miletićeva razdoblja. Kad je ukinuta Opera, Drama je morala izvesti više od stotinu i pedeset premijera, od toga šezdeset domaćih djela. Za vrijeme intendanta Vladimira Treščeca Branjskog (1909. – 1914.), kao redatelj i direktor Drame afirmira se Josip Bach (1908. – 1919.), iz inozemstva se vraća Ivo Raić, a iz kritike u scensku praksu ulazi Branko Gavella. Veristička i simbolistička interpretativna obilježja u glumi, režiji i scenografiji razvijaju se u stilskom pluralizmu modernističkoga Bachova dramskoga repertoara – dominiraju Ibsen, Hauptmann, Sudermann, Schnitzler, Strindberg i Maeterlinck, kao i hrvatski dramatičari I. Vojnović, F. Galović, S. Tucić, M. Jurić Zagorka, J. Kosor, M. Ogrizović i M. Begović.
Nakon raspada austrougarske monarhije završetkom Prvoga svjetskog rata u dramskom repertoaru prevladavaju tekstovi koji slave duh jugoslavenskog ujedinjenja. Ubrzo u intendantskoj eri Julija Benešića (1921. – 1926.) dolazi do umjetničkog uspona i u Drami: njezin ravnatelj i redatelj Branko Gavella režira drame Miroslava Krleže, od Golgote 1922. i Vučjaka 1923. do Michelangela Buonarottija i Adama i Eve 1925., surađujući sa scenografom Ljubom Babićem, koji tu umjetničku profesiju afirmira prema europskim kriterijima. Zajedno potpisuju postave Shakespeareovih Rikarda III. i Na tri kralja te Diogeneša Tituša Brezovačkog, kao scensko otkriće. Uz nove drame spomenutih autora moderne praizvode se i ekspresionistički tekstovi mladih Josipa Kulundžića, Kalmana Mesarića, Ahmeda Muradbegovića i Tita Strozzija. Uz Gavellu kao redatelji tada dominiraju Ivo Raić i Tito Strozzi (istodobno su i glumci), a uz Mariju Ružičku Strozzi dinamičan repertoar igraju i Dragutin Freudenreich, Milica Mihičić, Nina Vavra, August Cilić, Hinko Nučić i Josip Pavić. Ansambl obnavljaju polaznici Državne glumačke škole (1920.–1929.) Nada Babić, Ervina Dragman, Dubravko Dujšin, Božena Kraljeva, Vjekoslav Afrić, Jozo Laurenčić i Nikša Stefanini.
U povijesno burnim vremenima neorealizma tridesetih te uoči i za vrijeme ratnih četrdesetih, usprkos svakovrsnim cenzurama, javlja se niz novih dramskih tekstova (Krležin ciklus Glembajevih, kao Barunica Castelli debitira Bela Krleža), baštinskih otkrića (Fotezova obrada Dunda Maroja 1938., Gavellina i Kombolova obrada Lucićeve Robinje i Držićeve Tirene te Pir mladog Derenčina 1939.) kao i novih dramatičara (G. Senečić, M. Matković, M. Feldman i R. Marinković). Uz Strozzija i Mesarića afirmira se kao redatelj i Alfons Verli. U okviru nacionalnoga kazališta od 1931. do 1935. djeluje Dramski studio, a 1943. Mato Grković pokreće kratkovjeku Komornu pozornicu na kojoj se igraju francuski autori. Godine 1942. Vjekoslav Afrić i Joža Rutić odvode skupinu glumaca u partizane. Nakon završetka rata na pozornicama HNK (u Velikom i Malom kazalištu) djeluje partizansko Kazalište narodnog oslobođenja Hrvatske, koje se već u srpnju 1945. spaja s ansamblom Drame.
Nakon Drugoga svjetskog rata do bitnijih repertoarno-umjetničkih promjena dolazi istom pedesetih godina: u Matkovićevoj eri (1949. – 1953.) igraju se mladi dramatičari (S. Kolar, M. Božić i R. Marinković), Gavella se vraća 1949., potom i Strozzi, a kao dramski redatelji afirmiraju se mladi Kosta Spaić i Mladen Škiljan, potvrđuje se Vlado Habunek, afirmiraju se novi scenografi (Kamilo Tompa, Zvonimir Agbaba i Aleksandar Augustinčić). No, od ansambla se odvaja skupina mlađih glumaca i pod vodstvom Branka Gavelle osniva Zagrebački dramski ansambl 1953. (u zgradi u Frankopanskoj), tražeći novi glumački stil na suvremenoj literaturi. Istodobno je u Drami angažiran redatelj Bojan Stupica koji od 1955. do 1957. radi velike ansambl predstave, a uskoro pomlađen glumački ansambl na novootvorenoj Komornoj pozornici 1957. igra djela J. P. Sartrea, T. Williamsa, A. Millera, J. Anouilha, S. Becketta i E. Ionesca, kao i na Stalnoj sceni u Sisku 1958. Na velikoj pozornici praizvode se značajni dramski tekstovi – Marinkovićeva Glorija (B. Stupica), Matkovićev Heraklo (V. Habunek), Krležin Aretej (M. Perković), Božićev Pravednik (mladi redatelj Dino Radojević). U generacijski raznolikom ansamblu Drame igraju tako, primjerice, i zreli Emil Kutijaro (kao Aretej) i mladi Vanja Drach kao Heraklo, dakle – od Augusta Cilića, Božene Kraljeve, Ervine Dragman, Tita Strozzija i Ljudevita Galica do Mire Župan, Elize Gerner, Miroslave Nikolić i Marije Paro. Gubitak Maloga kazališta kao druge scene do danas je nenadoknadiv: u neprestanom traženju male dramske scene zakratko se 1965. otvara i Mala scena u zgradi Akademije za kazališnu umjetnost, ali traje samo do 1967. godine. Ulaskom u šezdesete afirmira se i nova generacija redatelja koji sve do danas ostvaruju niz predstava – Georgij Paro, Božidar Violić, Petar Šarčević i Joško Juvančić. U glumačkom ansamblu su i Jurica Dijaković, Špiro Guberina, Kruno Valentić, Relja Bašić, Zvonko Strmac, Ivo Kadić, Ivo Serdar, Dragan Milivojević, Saša Dabetić, Ivka Dabetić, do kraja šezdesetih dolaze i Koraljka Hrs, Iva Marjanović, Melanija Dugandžić, Tonko Lonza i Neva Rošić. Za vrijeme obnove zgrade 1966.–69. stalna je scena RS Moša Pijade, NS Trešnjevka i Dom JNA, a puno se i gostuje. Sedamdesetih se pokreće Kazališni klub u velikoj pokusnoj dvorani 1976. i u dvorani Kola 1980. Na velikoj sceni tijekom sedamdesetih zapažene su inovativne interpretacije domaće i strane klasike različitih poetika (od primjerice Ibsenova Peer Gynta, preko Ogrizovićeve Hasanaginice do Marinkovićeva Kiklopa u režiji Koste Spaića, Krležina Banketa u Blitvi u režiji Georgija Para i Držićeva Dunda Maroja u režiji Ivice Kunčevića), ali i suvremenih domaćih autora (S. Šnajder, I. Bakmaz). Od sedamdesetih godina sve do danas ansambl se Drame neprestano osnažuje novim glumačkim generacijama koje predvode Boris Buzančić, Mustafa Nadarević, Rade Šerbedžija, Zvonimir Zoričić, Božidar Orešković, Krunoslav Šarić, Božidar Boban, Mira Furlan, Dragan Despot, Zijad Gračić, Ena Begović, Alma Prica, Ivo Gregurević, Siniša Popović, Livio Badurina, Luka Dragić, Franjo Kuhar, Alen Šalinović, Milan Pleština, Goran Grgić, Olga Pakalović, Zrinka Cvitešić, Daria Lorenci Flatz, Nikša Kušelj, Daria Lorenci Flatz, Bojan Navojec, Iva Mihalić ….
U povijesti dramskog ansambla kojemu su tradiciju stvarala uvijek najveća glumačka imena, bila su i brojna gostovanja, podjednako u zemlji kao i u inozemstvu.
U jeku Ilirskoga preporoda, 1843. godine, Ognjan Štriga, vatreni ilirac i glazbenik nagovorio je dramatičara Janka Cara neka napiše libreto po kojemu bi Vatroslav Lisinski skladao prvu hrvatsku operu. Dimitrija Demeter preradio je libreto, a Lisinski je skladao Ljubav i zlobu, prvu izvornu hrvatsku operu u dva čina, praizvedenu 28. ožujka 1846., u kojoj su sudjelovali hrvatski pjevači, svi uvježbani amateri; Sidonija Rubido, Ljudevit Pichler, Kamilo Wiesner Livadić, Alberto Ognjan Štiga i Franjo Störger Stazić. Poslije uspostave jezične i umjetničke autonomije Drame 1860., upravo je kroz žanr pučkoga igrokaza s pjevanjem, stvorena jezgra kazališnoga orkestra, a dramski glumci pojačani pjevačima omogućili su pojavu operete.
Freudenreichovom zaslugom 8. studenog 1863. izvedena je i prva opereta na hrvatskome jeziku – Offenbachova Svadba kod svjetiljaka, a 1868. izvedena je i hrvatska opereta Mornari i đaci Ivana Reyschila. Od tada se formira jezgra budućega opernog ansambla (solisti – zbor – orkestar). August Šenoa se u svojem kratkom mandatu na čelu kazališta zalagao za dolazak afirmiranoga operetnog skladatelja i dirigenta Ivana pl. Zajca iz Beča u Zagreb kako bi organizirao rad stalne hrvatske opera. Pod Zajčevim vodstvom Opera počinje s radom 2. listopada 1870. izvedbom njegova Mislava. Kao ravnatelj Zajc na repertoar postavio pedesetak opernih djela i desetak opereta, redom velikih skladatelja kakvi su G. Verdi, V. Bellini, G. Donizetti, C. M. Weber, F. Suppé, W. A. Mozart, V. Lisinski i B. Smetana, a izveden je i niz njegovih djela; Ban Leget, Nikola Šubić Zrinjski, Lizinka, Zlatka... Zajc je oblikovao glazbeno-scensku umjetničku granu, stvarajući osnove daljnjega profesionalnog razvoja: stasavaju prvi naši profesionalni pjevači, dok se ansambl popunjava i dolaskom inozemnih umjetnika. U toj prvoj fazi veliki su operni umjetnici Josip Kašman, Milka Trnina, Franjo Störger Stazić, Ilma Murska-Pukšec, Matilda Mallinger-Schimmelpfenig, Irma Terputec-Terée. Ivan pl. Zajc na čelu Opere ostao je do 1889. kada je ona, unatoč velikoj popularnosti, po prvi put ukinuta, a glazbeno-scenski kontinuitet se održavao stagionama i gostovanjima.
Operu je ponovno uspostavio Stjepan Miletić, prvo s ravnateljem Franjom Rumpelem, a zatim s dirigentom Nikolom Fallerom koji u razdoblju od 1896. do 1901. bitno proširuje repertoar djelima Beethovena, Wagnera, Čajkovskoga, Bizeta, Puccinija, Masseneta, praizvedbom Lisinskijeva Porina 1897. i još nekih djela hrvatskih i slovenskih skladatelja poput Berse, Parme, Vilhara Kalskoga, Albinija.
Drugi put Opera je ukinuta 1902., a zatim definitivno uspostavljena 1909., od kada neprekinuto kontinuirano djeluje do danas, što je jedna od najvećih zasluga intendanta Vladimira Treščeca. Od ponovne uspostave započinje treće razdoblje zagrebačke Opere pod vodstvom skladatelja Srećka Albinija (1909. – 1918.), kada ona doživljava konačnu afirmaciju u nacionalnim i međunarodnim okvirima. Raskid s romantičarskom opernom tradicijom 1911. donose ključna modernistička djela hrvatske operne glazbe – Oganj Blagoja Berse i Povratak Josipa Hatzea. Uz Srećka Albinija, Nikolu Fallera i Milana Zunu kao dirigenti se afirmiraju Milan Sachs, Krešimir Baranović i Friderik Rukavina. Redateljski aspekt operne izvedbe postaje sve važniji, pa je Ivo Raić prvi u nizu naših redatelja koji istodobno rade i dramske i operne predstave poput Branka Gavelle i Tita Strozzija, kao i scenografi Branimir Šenoa, Tomislav Krizman, Ljubo Babić, Marijan Trepše. U ansamblu su angažirani veliki pjevači poput Maje Strozzi Pečić, Vere Schwarz, Irme Polak, Josipa Križaja.
Tijekom Prvoga svjetskog rata praizvode se djela Božidara Širole, Frana Lhotke, Petra Konjovića, a ansamblu se pridružuju Marta Pospišil Ivanov, Ljubica Oblak Strozzi, Josip Rijavec. U vrijeme Benešićeve intendanture, pod vodstvom skladatelja i dirigenta Petra Konjovića opernom scenom dominira nacionalni i slavenski repertoar – praizvode se djela Antuna Dobronića i Luje Šafraneka Kavića te izvode djela Musorgskoga, Borodina, Rimski-Korsakova, Smetane.
Između dva svjetska rata, Operu kao ravnatelj vodi skladatelj Krešimir Baranović, od 1929. do 1940., ostvarivši iznimno raznolik repertoar te visoke interpretativne dosege na europskoj razini: izvodi se niz suvremenih modernih opera te prva tri dijela Wagnerova Prstena Nibelunga. Proširuje se domaći repertoar te se uz Konjovića, Dobronića, Šafraneka Kavića i Odaka, Zajčeve operete izvode i Tijardovićevi Splitski akvarel i Mala Floramy. Godine 1935. praizvodi se Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca, kao vrhunac nacionalnoga pravca hrvatske glazbe. Djela Jakova Gotovca, Krešimira Baranovića, Borisa Papandopula ključna su unutar razvoja hrvatske operne glazbe. Mnogi članovi ansambla karijeru nastavljaju i poslije rata – Aleksandar Griff, Ančica Mitrović, Nada Tončić, Vilma Nožinić, Zlata Gjungjenac Gavella, Marija Podvinec, Mario Šimenc, Josip Gostič, Drago pl. Hržić, Dragica Martinis, Dragutin Bernardić, Gregor Radev, Bianka Dežman, Marijana Radev. Mnogi od njih ostvaruju i inozemne karijere; članica zagrebačke Opere bila je i naša najveća međunarodna operna zvijezda Zinka Kunc Milanov, a dvoje pjevača, Tomislav Neralić i Srebrenka-Sena Jurinac također su ostvarili iznimne karijere na inozemnim pozornicama. Kao dirigent karijeru započinje i Lovro pl. Matačić, koji je postao naše najznamenitije svjetsko dirigentsko ime. U kazalištu u Tuškancu i u Malome kazalištu prikazuju se operete. U ratnim godinama operni život u Zagrebu ne prestaje , izvode se nova hrvatska djela, opere Ive Paraća, B. Papandopula, I. Lhotke Kalinskoga.
Poslije Drugoga svjetskog rata na čelu Opere je dirigent Milan Sachs (1945. –1955.), čiji je mandat jedno od najblistavijih opernih razdoblja: operni ansambl je izvrstan, a operni studio održava visoke izvedbene umjetničke kriterije. Kao dirigenti nastupaju Mladen Bašić i Berislav Klobučar, uz niz novih pjevača poput Janje Hanžek, Nade Puttar Gold, Ratimira Delorka, Nonija Žuneca, Rudolfa Francla, Franju Paulika, Frana Lovrića i najomiljenijega zagrebačkog baritone Vladimira Ruždjaka. Početkom pedesetih praizvedena su i nova djela Gotovca, Tijardovića, Brkanovića, kao i suvremena djela Brittena, Ravela, Stravinskoga.
Prema drugoj polovici pedesetih godina bitno se mijenja i redateljska umjetničko-estetska scenska slika. Kao redatelj potvrđuje se Vlado Habunek, posebice u suvremenom repertoaru, a novi interpretativni pristup operi pokazuje Kosta Spaić u željeznome i suvremenom repertoaru pojednako. Dugogodišnji je kućni redatelj Stanko Gašparović. Gostovanjem u Londonu 1955. Godine, Opera započinje niz inozemnih gostovanja i turneja, koje potvrđuju visoku izvedbenu razinu nacionalnoga opernog stvaralaštva. Osim što su kroz povijest u Zagrebu gostovale velike operne kuće te pojedinačno i dirigenti i pjevači, primjerice Fedor Šaljapin, od dolaska tenora Jussija Björlinga 1954. godine, započinje niz gostovanja velikih pjevača na sceni HNK u Zagrebu koji traje sve do danas. Od 1955. do 1958., kad je na čelu Opere Mladen Bašić, nižu se praizvedbe domaćih i suvremenih djela, u ansambl dolaze Mica Glavačević, Mirka Klarić, Branka Stilinović, a repertoar nose Badema Sokolović, Milka Bertapelle, Josip Šutej, Piero Filippi, Tugomir Alaupović, Duško Kukovec.
Velike uspjehe u inozemstvu Opera ostvaruje na čelu s direktorom Ivom Vuljevićem od 1959. do 1965. Antologijske predstave su Prokofjevljevo Vjenčanje u samostanu i Šostakovičeva Katarina Izmajlova, obje u Spaićevoj režiji te Boris Godunov Musorgskoga u Habunekovoj režiji. Nižu se gostovanaj u Parizu, Berlinu, Bologni, Napulju, nizozemskim gradovima. Velikim brojem izvedaba ravna Milan Horvat. U to vrijeme osniva se Muzički biennale, praizvodi Šulekov Koriolan, Gotovčev Dalmaro i Stanac, izvodi Prokofjevljev Rat i mir u kojemu debitira svjetski slavna Ruža Pospiš Baldani. Vuljevića nasljeđuje Nikša Bareza (1965.–73.), učenik Milana Sachsa, koji u Operi održava visoku umjetničku razinu, a poslije kao dirigent stvara veliku inozemnu karijeru. Na njegovu se repertoaru kao antologijske produkcije izdvajaju Wagnerovi Majstori pjevači u režiji Petera Lehmanna i Prokofjevljeva Zaljubljen u tri naranče u Spaićevoj režiji. Kao dirigenti otada djeluju Miro Belamarić, Karlo Kraus, Jovan Šajnović, a nova su solistička imena Nada Ruždjak, Majda Radić, Božena Ruk Fočić i Franjo Petrušanec, poslije i Krunoslav Cigoj. Godine 1965. Opera doživljava uspjeh na turneji u Japanu, a u istome razdoblju nižu se i brojna europska gostovanja.
Od sedamdesetih pa sve do danas, u različitim repertoarnim koncepcijama ravnatelja zagrebačke Opere, nižu se predstave i uloge mnogih naših međunarodno priznatih umjetnika. Osamdesetih na sceni HNK oduševljava Norma u interpretaciji svjetski slavne Ljiljane Molnar Talajić i Dunje Vejzović. Također pod Belamarićevim dirigentskim vodstvom značajna su izvedbe wagnerovih Walküra i Rajnina zlata, a krajem osamdesetih slijedi niz važnih gostovanja (Brno, Berlin, Salzburg, Sankt Peterburg, Moskva, Kijev, Luksemburg). Repertoar sedamdesetih i osamdesetih nosi brojan solistički ansambl različitih generacija: Branka Beretovac, Ante Mijač, Mila Kirinčić, Mirjana Bohanec Vidović, Blaženka Milić, Ferdinand Radovan, Stojan Stojanov, Zlatko Foglar, Boris Vajda, Marijan Jurišić, Jasna Podolšak, potom Veneta Janeva Iveljić, Ivanka Boljkovac, Josip Lešaja, Hrid Matić, Neven Belamarić. Ravnatelji Opere su Karlo Kraus, Zlatko Stahuljak, Maksimilijan Cenčić, Vladimir Benić, Janko Kichl, Vladimir Kranjčević, Zoran Juranić, Brano Mihanović, a od 2014. ponovno Nikša Bareza.
U vrijeme Domovinskoga rata naglasak je na domaćemu stvaralaštvu, koje se interpretira pod dirigentskim vodstvom Nikše Bareze, Mladena Bašića, Vjekoslava Šuteja, Vladimira Kranjčevića, ponajviše u režijama Petra Selema i Krešimira Dolenčića. Repertoar nose i pjevači Cecilija Car, Vitomir Marof, Janez Lotrič, Zrinko Sočo, Sotir Spasevski, Ivica Trubić… a sve do danas ansambl Opere neprestano se obnavlja novim generacijama pjevača.
Kroz povijest Opere linije željeznoga repertoara, domaćega i stranoga te suvremenog repertoara izmjenjuju se različitim ritmovima i opsezima ovisno o umjetničkim koncepcijama ravnatelja. Kao ugledan ansambl koji se uskoro sto pedeset godina izgrađivao na jakim solističkim i dirigentskim imenima, Opera je gostovala na mnogim inozemnim pozornicama, i uzvratno – u njezinim su produkcijama kontinuirano gostovali brojni strani pjevači i dirigenti.
Za osnutak stalnoga kazališnog orkestra presudna je bila godina 1863., kada je tadašnji ravnatelj kazališta Josip Freudenreich u stalni repertoar uvrstio i operetu, iako je orkestar postojao od 1850. Dolaskom Ivana pl. Zajca i utemeljenjem zagrebačke Opere 1870. godine, ustanovljen je stalni operni orkestar koji je Zajc popunio učiteljima s muzičke škole Hrvatskoga glazbenog zavoda, povećavši broj glazbenika na 24. Uz stalne operne i operetne predstave orkestar Opere Hrvatskoga narodnog kazališta izvodi, već od 1871. godine i simfonijsku glazbu na koncertima.
Poslije Prvoga svjetskog rata Orkestar se povećao te je brojao 51 glazbenika, dok danas ima 75 stalnih članova. Uz sudjelovanje u brojnim opernim i baletnim produkcijama u matičnoj kući, mnogi članovi Orkestra zagrebačke Opere nastupaju u različitim komornim ansamblima te kao solisti, ili kao nadopune drugim orkestrima.
U Orkestru zagrebačke Opere djelovali su mnogi ugledni glazbenici te njime ravnali brojni ugledni dirigenti poput Ivana pl. Zajca, Richarda Straussa, Milana Sachsa, Jakova Gotovca, Ive Brkanovića, Krešimira Baranovića, Lovre pl. Matačić, Borisa Papandopula, Lamberta Gardellija, Mladena Bašića, Milana Horvata, Nikše Bareze, Oskara Danona, Mire Belamarića, Same Hubada, Vladimira Kranjčevića, Igora Kuljerića, Vjekoslava Šuteja, Zorana Juranića, Mladena Tarbuka, Ivana Repušića, Miroslava Homena, Lorisa Voltolinija, Pavla Dešpalja, Krešimira Šipuša, Aapoa Häkkinena, Daniela Liptona, Thomasa Conlina, Fuada Mansurova, Tiziana Severinija, Ive Lipanovića, Saše Britvića, Pascala Rophéa, Mihaila Sinkeviča, Davora Krnjaka, Paula Hoskinsa, Diana Tchobanova, Miroslava Salopeka i mnogih drugih.
Orkestar zagrebačke Opere dobio je Nagradu Milka Trnina 2004. godine za izvedbu Šostakovičeve opere Lady Macbeth Mcenskog okruga te Nagradu Tito Strozzi 2015. godine za cjelokupni umjetnički angažman u sezoni 2014./15.
Stalna Opera u Zagrebu osnovana je 1870. godine, a prvi ravnatelj bio je ugledni hrvatski skladatelj i dirigent Ivan pl. Zajc. Osnutkom Opere započeo je djelovati i stalni operni Zbor, koji je u to vrijeme imao 13 muških i 13 ženskih članova. Od samoga početka sudjelovao je u opernim i operetnim predstavama koje su se izvodile u matičnoj zgradi i u Malome kazalištu na Tuškancu.
Zbor je sudjelovao u brojnim opernim izvedbama različitih stilova, a između dva svjetska rata i u brojnim izvedbama oratorijskih djela. U repertoaru su zastupljena svjetska i domaća operna djela, a osobito mjesto zauzimaju brojne praizvedbe hrvatskih opera. Na svim gostovanjima od Tokija do Berlina, kao i u vlastitoj zemlji, zbor je uvijek dobivao najviše ocjene stručne kritike. Posebnu čast zagrebački je Zbor doživio pozivom Herberta von Karajana na sudjelovanje u izvedbama opere Boris Godunov Musorgskoga na Svečanim ljetnim igrama u Salzburgu 1965., 1966. i 1967. godine.
Prvi podaci o plesnim priredbama i baletnim divertismanima u izvedbama njemačkih putujućih družina postoje od kraja 18. stoljeća, kada u Zagreb dolazi Karel Carolus Freudenreich, omiljeni zagrebački glumac, pjevač i plesač. Njegov unuk Josip Freudenreich prvi je zagrebački koreograf (kolo u predstavi Graničari) i autor prvih hrvatskih pantomima koje se izvode od 1862. o pokladama. Godine 1859. u Zagreb dolazi baletni umjetnik, koreograf i plesni pedagog Pietro Coronelli i otvara prvu plesnu školu koja povezivanjem s kazalištem postaje prva baletna vježbaonica. Razvoj baletne umjetničke grane započinje utemeljenjem Opere. Poslije pantomima i živih slika, nova se umjetnička grana rađa prvotno kao dio glazbenih predstava. Utemeljitelj i ravnatelj Opere Ivan pl. Zajc zna važnost izvođenja baletnih scena u opernim djelima, pa 1876. angažira primabalerinu iz Amsterdama Ivanu Freisinger. Ona koreografira baletne brojeve u praizvedbi predstave Nikola Šubić Zrinjski 4. studenog 1876., što je prvi put u povijesti navedeno u kazališnoj cedulji kao i imena plesnih izvođača, stoga se taj datum uzima kao početak povijesti Baleta, iako je još godinama bio sastavnica Opere. Freisinger je godinama angažirana kao balerina, koreografkinja i baletna pedagoginja te autorica baletnih umetaka u operama i operetama. U okviru opere 3. ožujka 1892. izveden je prvi cjelovečernji balet u Zagrebu, Vila lutaka Josepha Bayera u koreografiji bečkoga baletnog majstora Leopolda Gundlacha te u izvedbi plesno nadarenih članova Drame!
Ponovno pokrećući rad Opere Stjepan Miletić je organizirao Balet kao samostalnu kazališnu granu, angažirao strane umjetnike (primabalerinu Emu Grondonu, baletnoga majstora Otokara Bartika, plesački par Achillea i Aloisiju Viscuzi…) te pokrenuo dječju baletnu školu. Prva velika baletna premijera, pantomima u tri slike Đačka ljubav, u Bartikovoj koreografiji, ne nailazi na odobravanje publike zbog njemačkoga sadržaja, za razliku od Delibesove Kopelije / Coppélie, s Grondonom u glavnoj ulozi. Prvom domaćom praizvedbom smatra se balet Na Plitvička jezera Srećka Albinija, prema Miletićevoj zamisli i koreografiji Eme Grondone.
Ponovnim ukidanjem Opere 1902. godine i Balet zamire te nema samostalnoga programa gotovo dvadeset godina, osim baletnih umetaka u opernim dječima od obnove 1909. godine. Baletna grana doživljava procvat tek 1921. godine, angažiranjem primabalerine moskovskoga Boljšog teatra i članice Djagiljevljeve trupe Margarete Froman te njezine braće plesača- solista Maksimilijana i Valentina i scenografa Pavela. Postavljajući čvrste temelje hrvatskoj baletnoj umjetnosti, Fromanova je svojim radom obilježila tridesetak godina baletne povijesti. Sastav ansambla kojemu je Fromanova na čelu proširuje se nekolicinom ruskih plesača koji su također došli poslije turneje, a među baletnim umjetnicima nalaze se i neka buduća velika imena: Draga Špoljarić, Paula Hudi, Zlata Lanović, Mia Čorak i Oskar Harmoš. Stvarajući samostalni baletni segment, M. Froman temelji ga na djagiljevljevskom repertoaru te na ruskim djelima, među kojima su primjerice II. i IV. čin Labuđega jezera i dio Orašara Čajkovskoga, Šeherezada Rimski-Korsakova, Petruška Stravinskoga, Karneval Schumanna.
U kontekstu stvaranja nacionalnoga glazbenog izraza u tridesetima, u repertoar uvrštava velik broj nacionalnih djela: koreografira balet Svatovac Baranovića 1922., antologijsku baletnu praizvedbu Baranovićeva Licitarskog srca 1924., Cvijeće male Ide 1925. i Sjene Božidara Širole 1923., Figurine Luje Šafrankea Kavića. Od 1927. Fromanova je u Beogradu i vraća se u Zagreb 1934., kada prestaje plesti, baveći se otada samo koreografskim i pedagoškim radom. Osim svega je i uspješna redateljica tridesetak opera, među kojima i praizvedbe Gotovčeva Ere s onoga svijeta 1935. u kojemu je postavila i poznato Završno kolo. Godine 1930. koreografira pantomimski balet s pjevanjem Zlato Borisa Papandopula, prvoga mlađeg baletnog skladatelja koji tim djelom započinje dugogodišnju suradnju s Baletom – Grand- hotel 1967., Tri kavalira frajle Melanije 1976., Kraljevo 1990. Fromanova otvara i baletnu školu koju pohađa Mia Čorak, buduća svjetski slavna balerina poznata kao Slavenska, koja ostaje u zagrebačkome ansamblu samo dvije sezone plešući velik solistički repertoar kao prva domaća primabalerina. Po njezinu odlasku nasljeđuju je Vera Milčinović Tashamira i Mercedes Goritz Pavelić, kasnije međunarodno afirmirane umjetnice suvremenoga plesa. Fromanova postavlja Baranovićeva Imbreka z nosom 1935., a iste godine praizveden je u Zürichu jedan od najizvođenijih hrvatskih baleta Đavo u selu Frana Lhotke, u zamisli, koreografiji i izvedbi Pije i Pina Mlakara. Zagrebačka premijera bila je 1937., a glavne uloge plesali su Mlakarovi, Olga Orlova i Oskar Harmoš, legendarni Đavo koji je tu ulogu do 1960. otplesao više od dvije tisuće puta. Premijera Đavla u selu jedan je od važnih profesionalnih i umjetničkih dometa epohe. U koreografiji i režiji M. Froman, izvedena je 1940. godine prva integralna verzija Labuđeg jezera, a jedna od njezinih značajnijih koreorafija je Romeo i Julije Prokofjeva 1948., a ta je predstava prva baletna verzija Romea i Julije, koju je vidjela londonska publika.
Od 1941. do 1953. godine Balet vodi plesački par Ana Roje i Oskar Harmoš, koji ostvaruju i niz koreografija. Posebice je važan pedagoški rad Ane Roje i povezivanje kazališta s Baletnom školom osnovanom 1949., iz koje izlaze prvi plesači akademske naobrazbe, čime se podiže profesionalna razina ansambla. Od 1951. do 1955. na čelu Baleta je koreograf Milorad Jovanović, koji koreografira Apollona Musagètea Stravinskoga, Francescu da Rimini Čajkovskoga i dr. Pedesetih godina čileanski umjetnik Octavio Cintolesi koreografira u neoklasičnome stilu, a kao solist i koreograf javlja se i Dimitrije Parlić s predstavama Kineska priča Baranovića, Čudesni mandarin Bartóka, Ohridska legenda Hristića.
Poslije primabalerine Ane Roje afirmira se niz novih balerina: Sonja Kastl, Zlatica Stepan, Nevenka Biđin, Đurđica Ludvig, Zlata Lanović, Ivanka Žunac, Vjera Marković, Slavica Prebeg, Marina Lončar i dr. Tada stasa i umjetnički snažan muški dio ansambla: Nenad Lhotka, Milko Šparemblek, Frane Jelinčić, Ivica Sertić, Vlado Sertić, Veseljko Sulić, Drago Boldin, uskoro i Damir Novak.
Mnogi od njih odlaze u inozemstvo i kao afirmirani umjetnici povremeno koreografiraju in a zagrebačkoj sceni (Lhotka, Sertić, Šparemblek, Sulić, Jelinčić, Boldin). Šezdesetih se ističe umjetnička pojava Maje Bezjak i njezina partnera Damira Novaka, koji je godinama nosio repertoar te bio ravnatelj Baleta od 1978. do 1981. Primabalerina Vesna Butorac Blaće tridesetak je godina provela na zagrebačkoj baletnoj sceni, dugo vremena noseći repertoar i ostvarivši velik broj iznimnih baletnih kreacija. Uz njezin rad vezano je i koreografsko ime Waczlawa Orlykowskoga, s kojim je puno surađivala na matičnoj pozornici i inozemstvu, a koji je od 1970. na zagrebačkoj sceni više puta postavio Orašara, Pepeljugu, Romea i Juliju, Trnoružicu.
Balet se u potpunosti odvojio od Opere 1965. godine, a prva ravnateljica bila je Sonja Kastl, koja je s Nevenkom Biđin koreografirala mnoga suvremena djela hrvatskih skladatelja; Simfoniju o mrtvom vojniku Sakača, Čovjeka pred zrcalom Kelemena, Tri kavalira frajle Melanije Papandopula i dr. Kao solistice u reperoar se uključuju i Silva Muradori, Melita Skorupski, Milena Leben, Maja Srbljenović Turcu, Božica Lisak. Uz Damira Novaka podjednako u klasičnome i modernom repertoaru ističu se Marin Turcu, Stane Leben, Štefan Furijan te Juraj Mofčan, Mladen Drakulić, Antonije Maksimović, Zoran Grgić, Marijan Babić, Guy Perkov, Pavel Rotaru. Kao plesači i koreografi djeluju Miljenko Vikić i Zvonimir Reljić, a angažirano je i puno renomiranih stranih koreografa: R. V. Zaharov, O. Danovski, W. Orlikowsky, N. Dixon.
U repertoarnoj i stilskoj raznolikosti, od klasičnih do suvremenih baletnih djela, posebno mjesto zauzimaju autorski baleti Milka Šparembleka, plesača i koreografa međunarodne karijere. Šparemblek je u Zagrebu od 1975. postavio desetak baletnih djela, spomenimo Trijumf Afrodite Orffa, Lice Berioa, Sedam smrtnih grijeha Weilla - Brechta, Pjesme ljubavi i smrti Mahlera, Carmina Krležiana Frane Paraća, Amadeus monumentum, do posljednjega 2015. godine Johannes Faust passion na glazbu Bacha, Frangeša i nepoznatih srednjovjekovnih autora. U novoj generaciji baletrina sedamdesetih godina počinju dominirati današnje nacionalne prvakinje – Irena Pasarić i Almira Osmanović, različitih umjetničkih profila i preferencija, ali obje destljećima prisutne u svim repertoarnim segmentima. Solistice su bile Lydija Mila, Ljiljana Gvozdenović, danas koreografkinja, Spomenka Šparemblek, Suzana Bačić, a nešto kasnije Nataša Sedmakov, Mihaela Devald, Milka Hribar Bartolović, dok među plesačima glavne uloge niz godina nose Sorin David i Ostoja Janjanin, a zatim Svebor Sečak, Dubravko Kolšek i dr.
Papandopulovo Kraljevo u koreografiji Drage Boldina znakovito se praizvodi 1990., a značajne predstave u tim godinama su Balade… koje donosi vjetar Wellenkampa, Hommage à Carl Orff (Carmina burana Boldina i Šparemblekov Trijumf Afrodite). Pojavljuju se novi plesači: Mihaela Devald, Mateja Pučko Petković, Milka Hribar Bartolovoć, Olja Jovanović, Staša Zurovac, a pridružuju im se i Andrej Izmestjev, Ilir Kerni, Ervina Sulejmanova, Saule Ashimova i dr.
Poslije Lea Stipaničića i Milka Šparembleka, na čelu Baleta je Almira Osmanović od 1994. do 2002., koja je ranjena zajedno s još petnaestak kolega 3. svibnja 1995., kada je granata pogodila baletnu dvoranu u napadu na centar Zagreba. U tim teškim godinama osnažila je baletni ansambl, između ostaloga i pokretanjem koreografskih radionica za članove Baleta pod naslovom Večer mladih koreografa te pozivima mnogim domaćim koreografima, primjerice Ivici Sertiću, Milku Šparembleku, Staši Zurovcu, Dinku Bogdaniću, koji postaje ravnatelj Baleta 2002. i ostaje do dolaska nacionalne prvakinje Irene Pasarić na čelo Baleta 2004. , a koja ga vodi do 2013. U sezoni 2013./14. dužnost ravnatelja Baleta vrši Svebor Sečak, kada na čelo, poslije uspješne međunarodne baletne karijere dolazi Leonard Jakovina.
U zagrebačkome Baletu kontinuirano gostuju strani plesači, koreografi i pedagozi, a još od tridesetih godina 20. stoljeća naši baletni umjetnici gostuju i afrimiraju se na svim velikim svjetskim baletnim pozornicama.
